„Ja sam ti eto, došao u goste, nek mi oproste taksiji, ali ti si mi bliži.“

0    komentara

I opet noćas, kao i svake noći, polako će se gasiti kavane i zadnji će vlak kroz stanicu proći, a njemu nitko neće doći. Iz navike će opet čekati da svane… Ja sam ti eto, došao u goste, nek mi oproste taksiji, ali ti si mi bliži. Probudi se i uzmi uzde, pogledaj mjesec iznad Griča, nas dvoje ćemo se njihati u čamcu i pričat ćeš mi o Zagrebu. Nas dvoje smo stvarno vidjeli svega, zato sam i opet tu. Zapjevat ćemo tiho za nas te slatke stare popijevke. Vozit ćemo se kao nekada… Sunce nek probudi dragi Zagreb i otvori sva vrata svjetlu: tvornice, ljudi, ptice i grad, odjednom će sve biti kao od zlata. Vozi, prijatelju moj stari, za zadnji put. Polako, kroz cijeli naš grad…“, tako ide poznata zagrebačka pjesma Stjepana Mihaljinca ‘Zadnji fijaker‘ iz davne 1963. godine, koja je proglašena jednom od najboljih pjesama 20. stoljeća na ovim prostorima.

Pitate li se zašto baš ta pjesma, onda pažljivo pročitajte dio njezinih stihova i bit će vam jasno zbog čega se tako duboko utisnula u srca Zagrepčana. Stariji stanovnici Zagreba još uvijek pamte impresivnu izvedbu ove pjesme, svojevrsnog evergrina na Zagrebačkom festivalu prije 50 godina. Za to je bio zadužen Viki Glovacki, naš slavni zabavni umjetnik, pjevač, redatelj i glumac, koji je na poseban način unio istinski zagrebački štih u tu pjesmu i to tako da je se više nitko drugi nije usudio pjevati.

A zašto baš fijaker?

Odgovor je jednostavan. Fijakeri su do uvođenja tramvaja bili glavno prijevozno sredstvo u Zagrebu, zajedno s omnibusima, takozvanim ‘konjskim tramvajima’ iz 1862. godine, koji su zapravo bili zatvorena putnička kola s konjskom zapregom u gradskom prometu. A zanima vas kako su izgledali fijakeri? Radilo se o tradicionalnim kočijama, putničkim zaprežnim kolima s rasklopnim krovom. Mlađe generacije sjetit će ih se iz starih filmova, a uz malo sreće, mogu ih sresti i na zagrebačkim ulicama. Uobičajeno je to u sklopu Zagrebačkog vremeplova na Zrinjevcu ili za neke svečane prigode, poput vjenčanja. Mladence u kočiji, u romantičnoj vožnji gradom, doista je lijepo vidjeti…

Na ulicama Gornjeg grada i Opatovine fijakersku tradiciju do smrti je održavao najpoznatiji i najstariji zagrebački kočijaš, Josip Habrić. Njegov elegantni bijeli barokni fijaker prevozio je mnoge uglednike, državnike, činovnike, pa i glumce, sportaše, pjesnike, a svi su ga poznavali kao ‘dedu Jožu’. Imao je prepoznatljivi crni cilindar na glavi i bio je omiljena ličnost u Zagrebu, kako za Zagrepčane, tako i za turiste koji se i danas čeznutljivo osvrću za ovom popularnom gradskom atrakcijom.

Želio je da Zagreb bude poput Beča

Deda Joža imao je veliku želju da se Zagreb ugleda na Beč, pa se njemu pripisuju najveće zasluge za povratak čuvenih topota konja u Zagreb. A njihova tradicija seže još u Pariz. Zamislite davnu 1662. godinu. Lokacija je bio pariški hotel Saint Fiacre ispred kojeg se nalazilo stajalište kočija koje su se mogle unajmiti, pa ne čudi otkuda ime fijaker. U Beču se taj izraz počeo koristiti u 18. stoljeću, a označavao je (numerirane) dvoprežne kočije javnog prijevoza s kočijašem koje su se na taj način razlikovale od jednoprežnih nenumeriranih kočija. U austrijskoj prijestolnici i danas se još uvijek možete provozati u njima i obići povijesno središte grada. Zanimljivo, mogle su ih voziti i žene, ali za ovu nimalo jednostavnu vještinu bila je potrebna vozačka dozvola.

Na zagrebačkim su se prometnicama fijakeri pojavili u drugoj polovici 19. stoljeća. Prema tadašnjim izvorima, vožnja je bila vrlo skupa, a princip sličan današnjim taksijima. Svaki je fijaker morao imati svoj broj i pločicu s tarifom vožnje. U noćnoj vožnji put su mu osvjetljavale dvije svjetiljke, a kretali su se lijevom prometnom trakom. Mogli su i pretjecati, a ako ste poželjeli izaći trebali ste samo zazviždati u u zviždaljku. Početne stanice bile su na središnjem gradskom trgu bana Josipa Jelačića, na gornjogradskom Markovom trgu i na Savskoj ulici, a to se s vremenom proširilo i na ostale najznačajnije prometnice u gradu.

Poznat je i znameniti ‘Fijaker stari’

Posljednji put u funkciji gradskog prijevoza u Zagrebu bili su 1961. godine, a putnike su čekali na Glavnom, odnosno željezničkom kolodvoru. Ponovno su se, barem nakratko, vratili Zagrepčanima zahvaljujući Habriću 1987. godine, ali isključivo kao turistička atrakcija. No, i to je dovoljno da se osjeti duh minulog vremena, kulture i običaja prošlih stoljeća, a ti stari fijakeri upravo su najbolji i najreprezentativniji primjeri. Državni arhiv u Zagrebu čuva neke stare fotografije prvih primjeraka fijakera, a na spomen njihova imena, mogli bi vam zazvoniti i popularni stihovi pjesme ‘Fijaker stari’ Zvonka Bogdana : “Fijaker stari ulicama luta, i sobom nosi zaljubljeni par, cijele noći snijeg polako pada, a dvoje mladih grije srca žar”…

Romantična slika zar ne? Ma bez sumnje, najljepša koja se može poslati iz Zagreba! I vas će oduševiti, pa krenite u potragu zagrebačkim ulicama i obroncima Gornjega grada, a potom zasluženi odmor i okrjepu potražite u najboljim zagrebačkim hotelima. The Westin Zagreb i Sheraton Zagreb hoteli tu su vam nadohvat ruke i bit će vam idealni drugi dom prilikom posjeta hrvatskoj metropoli. U njima ćete upotpuniti nezaboravne trenutke boravka u Zagrebu i to zahvaljujući odličnim restoranima, bogatoj gastronomskoj ponudi, vrhunskoj usluzi te pravoj oazi u wellness i spa centrima. Samo dio raskošne ponude su sjajni fitness centar, solarij, sauna, kozmetički i ostali tretmani u kojima ćete istinski uživati, stoga nemojte dugo čekati i nagradite sebe i svoje najbliže!

Comments are closed.